Postoji jedna stvar o radnim okruženjima o kojoj se vrlo malo govori otvoreno. Ljudi rijetko odlaze samo zbog količine posla. Mnogo češće odlaze zbog načina na koji ih određeni sistemi vremenom nauče da se udalje od sebe. Nije to nešto iznenada, a nije ni zbog nekog (velikog) problema. Gotovo neprimjetno. Kroz manje svakodnevne promjene koje je teško objasniti pojedinačno, ali ih je prosto nemoguće ignorisati kada traju dovoljno dugo.

Mislim da se upravo u tome nalazi suština onoga što danas nazivamo “tihim otkazom” (silent quitting), iako se taj termin uglavnom pogrešno razumije. U javnosti se često prikazuje kao problem zaposlenika koji su izgubili motivaciju i odlučili raditi minimum. Ali mnogo rjeđe govorimo o drugoj strani procesa: šta se dešava sa čovjekom prije nego što se emocionalno povuče iz rada? Šta se dešava kada osoba mjesecima ili godinama pokušava funkcionisati unutar sistema koji postepeno narušava njen osjećaj smisla, stabilnosti i profesionalnog identiteta? Jer psihološki odnos prema radu nikada ne nastaje samo iz same prirode posla. Nastaje iz odnosa. Iz načina na koji se moć raspoređuje. Iz prostora koji čovjek ima da govori, djeluje i postoji bez konstantnog prilagođavanja vlastite percepcije.

Uvjerila sam se da ovakvi sistemi najdublji trag ostavljaju najviše na načinu na koji čovjek počne gledati sebe. Iako ne postoji otvoreni konflikt, promjena se najviše osjeti kroz atmosferu i osjećaj koji se vremenom počne stvarati u prostoru oko tebe. U organizacijskoj psihologiji postoji pojam role ambiguity — stanje u kojem osoba formalno ima funkciju, ali nema jasno definisane granice odgovornosti, kontinuitet rada niti osjećaj stabilnog profesionalnog mjesta unutar sistema. To spolja često izgleda potpuno normalno. Zaposlenik dolazi na posao. Prisutan je. Formalno je uključen. Ali iznutra se dešava nešto mnogo složenije. Čovjek polahko gubi osjećaj vlastite funkcije. I zbog toga ovakva iskustva postaju psihološki iscrpljujuća na način koji je teško objasniti ljudima koji ih nikada nisu prošli. Jer problem u ovakvim okruženjima često nije otvoreni pritisak, nego dugotrajna nejasnoća koja čovjeka vremenom počne psihološki iscrpljivati mnogo više nego sam posao.

Posebno kada između formalne slike i stvarnog iskustva postoji velika razlika. Na papiru sve djeluje funkcionalno i uredno, ali u praksi osoba svakodnevno nosi osjećaj unutrašnje dezorijentacije koji je teško objasniti ljudima izvan tog iskustva. To je ustvari trenutak kada ljudi počnu raditi nešto što profesionalno nikada ranije nisu morali: počnu tražiti vlastiti prostor unutar sopstvene uloge. Podsjećaju. Pokušavaju uhvatiti strukturu. Traže smjernice koje bi trebale već postojati. I što duže traje takvo stanje, to se više energija troši na emocionalnu adaptaciju, a manje na sam rad.

Tu nastaje jedna vrlo važna psihološka promjena o kojoj se gotovo nikada ne govori dovoljno: čovjek postepeno prestaje vjerovati vlastitoj percepciji. Jer kada problem nije jasno vidljiv, mozak ga pokušava racionalizovati. “Možda pretjerujem. Možda sam previše osjetljiva. Možda trebam biti fleksibilnija. Možda samo trebam više šutjeti i prilagoditi se.” Čini mi se da sistemi najviše utiču na čovjeka baš u tom dijelu: rijetko kroz otvoreno lomljenje, a mnogo češće kroz proces u kojem osoba vremenom počne preispitivati i umanjivati ono što duboko osjeća i vidi.

U psihologiji rada taj proces često se povezuje sa gubitkom psihološke sigurnosti — osjećaja da osoba može postojati unutar profesionalnog prostora bez stalnog straha od posljedica vlastite autentičnosti, pitanja ili granica. Kada psihološka sigurnost nestane, ljudi ne prestanu odmah raditi. Vremenom čovjek počne prilagođavati sebe prostoru u kojem radi. Postaje oprezniji u načinu na koji govori, pažljiviji prema reakcijama drugih ljudi, tiši u stvarima koje bi ranije rekao bez suzdržavanja. Počinje analizirati tonove poruka, atmosferu u prostoriji, sitne promjene u ponašanju i ono što se nikada ne izgovori direktno, ali se vrlo jasno osjeti. I tada posao više nije samo posao. Veliki dio energije počne odlaziti na unutrašnje prilagođavanje prostoru u kojem pokušavaš ostati funkcionalan, prihvaćen i emocionalno siguran.

To je posebno vidljivo u sistemima gdje se moć rijetko pokazuje otvoreno. U našem regionalnom kontekstu hijerarhija često funkcioniše kroz neizgovorena pravila, atmosferu i odnose koje svi razumiju, iako ih gotovo niko nikada ne imenuje direktno. Mnogo toga se ne izgovara otvoreno — ali se vrlo lahko prepozna. Ne dobiješ direktnu zabranu. Dobiješ atmosferu. Ne dobiješ jasno isključenje. Dobiješ osjećaj da prostor za tebe postaje nekako uži. Zbog toga ljudi često ostaju u ovakvim okruženjima mnogo duže nego što su ikada mislili da će ostati. Ne postoji jedan konkretan trenutak koji može u potpunosti objasniti zašto je neko otišao. Nema velike svađe, jasnog sukoba niti jedne situacije koju možeš izdvojiti i reći: “E, zbog ovoga…”. Postoji samo osjećaj da se vremenom sve više udaljavaš od sebe. A takve stvari je često najteže objasniti — i ljudima oko sebe, a i sebi samom.

Dolazim do zaključka da je posebno važno govoriti o tome koliko ovakvi sistemi utiču na identitet ljudi. Jer posao nikada nije samo posao. Posebno ne za ljude koji svoj rad doživljavaju ozbiljno. Rad je povezan sa osjećajem vrijednosti, kompetencije, smisla i mjesta koje zauzimamo u svijetu. I kada sistem postepeno počne potkopavati taj osjećaj, posljedice nisu samo profesionalne. One postaju lične. Čovjek počne sumnjati u vlastitu sposobnost donošenja procjena, u vlastitu intuiciju i u vlastiti osjećaj stvarnosti. I možda su to validni argumenti zašto je “tihi otkaz” mnogo dublji fenomen nego što danas djeluje na društvenim mrežama i u popularnoj kulturi rada. Jer najvažniji dio tog procesa često se ne vidi spolja. To je momenat kada osoba prvi put jasno osjeti razliku između onoga što jeste — i onoga što mora postati da bi ostala prihvatljiva sistemu.

Neki ljudi u takvim okruženjima nauče živjeti tako što se prilagode. Smanje sebe taman toliko da mogu funkcionisati bez previše unutrašnjeg otpora. Neki vremenom jednostavno otupe. Prestanu očekivati smisao, podršku ili osjećaj pripadnosti i fokusiraju se samo na to da “odrade svoje”. A neki u jednom trenutku shvate da ih više ne umara količina posla, nego ono što moraju postajati da bi u takvom prostoru mogli ostati. I mislim da se o tome još uvijek govori mnogo manje nego što bi trebalo. Jer odlazak iz okruženja u kojem konstantno preispituješ vlastitu vrijednost, intuiciju i osjećaj realnosti nije znak slabosti niti nedostatak otpornosti. Ponekad je to samo trenutak u kojem čovjek prestane ignorisati ono što već dugo osjeća.

Postoje sistemi u kojima problem nije u tome što ne znaš raditi, nego u tome što dugoročno više ne možeš ostati svoj bez osjećaja da zbog toga plaćaš određenu cijenu. A kada to jednom jasno vidiš, odluka o odlasku obično više ne dolazi iz ljutnje ili revolta. Dolazi iz potrebe da ponovo možeš normalno misliti, raditi i osjećati sebe bez konstantnog unutrašnjeg prilagođavanja.

Možda se suština tihog otkaza krije baš u toj spoznaji — mnogo prije samog odlaska, onda kada čovjek prvi put iskreno prizna sebi da ga određeni prostor više ne gradi, nego ga polahko udaljava od onoga što jeste.