-
Ono što ostane nakon toksičnog posla
I. Kada posao postane ogledalo u kojem tražimo sebe Dok sve funkcioniše kako treba, rijetko razmišljamo o jednoj važnoj stvari kada je riječ o poslu. Vjerujemo da na posao odlazimo kako bismo obavili zadatke, ispunili odgovornosti, zaradili platu ili gradili karijeru. Sve su to tačni odgovori, ali nijedan od njih ne objašnjava zašto nas pojedina…
-
Ljudi koji nas drže budnima pred vlastitim potencijalom
O indirektnim oblicima podrške koje često počnemo cijeniti tek kada ih doživimo Ne postoji tačno vrijeme i pravilo ali desi se promjena u načinu na koji gledamo život koja se, čini mi se, dogodi skoro neprimjetno. Dogodi se negdje između godina u kojima vjerujemo da sve možemo sami i godina u kojima shvatimo da možda…
-
Cijena dopadljivosti: kada “biti fina” počne da te košta
Postoje teme o kojima ne razmišljamo odmah. Nisu nebitne ili manje važne, nego ih prepoznamo tek kasnije — onda kada nas iskustvo dovoljno oblikuje da ih možemo vidjeti bez iluzije, bez potrebe da ih uljepšavamo ili opravdavamo. Neke stvari naprosto ne možeš razumjeti dok ih ne doživiš. Možeš o njima čitati, slušati druge kako ih…
-
Kada profesionalnost više nije dovoljna
Nekada je teško objasniti zašto se čovjek u nekom radnom okruženju osjeća kao da stalno polaže ispit koji niko nije najavio. Posao ide dobro. Nema ozbiljnih zamjerki. Rezultati su tu. Rokovi se poštuju. Ljudi mogu računati na tebe. Ipak, negdje u pozadini ostaje osjećaj da se procjenjuje još nešto. Nešto što nema direktne veze sa…
-
Tihi otkaz i psihologija sistema: kako ljudi počnu sumnjati u sebe prije nego što napuste posao
Ima jedna stvar o radnim okruženjima o kojoj se vrlo malo govori otvoreno. Ljudi rijetko odlaze samo zbog količine posla. Mnogo češće odlaze zbog načina na koji ih određeni sistemi vremenom nauče da se udalje od sebe. Nije to nešto iznenada, a nije ni zbog nekog (velikog) problema. Dešava se gotovo neprimjetno. Kroz manje svakodnevne…
-
Kako zapravo izgleda zdrava radna sredina
(i kako njenu vrijednost najčešće razumijemo tek nakon suprotnog iskustva) Mislim da većina ljudi dugo vjeruje da je problem u njima. Da su previše osjetljivi. Da previše analiziraju. Da ih posao ne bi trebao toliko iscrpljivati ako su “dovoljno profesionalni”. I onda se nekad, sasvim neočekivano, nađeš u prostoru gdje više ne osjećaš stalnu unutrašnju…
-
Zašto neki uvijek odgovaraju posljednji — i to govori puno više nego što misliš
Nekada ne primijetiš stvar u trenutku kada se dešava, nego tek kada te lagano počne nervirati — onaj osjećaj da stalno na nekoga čekaš, ali nemaš konkretan razlog da to nazoveš problemom. Sve izgleda opravdano. Ljudi su zauzeti. Rasporedi su puni. I realno, niko ne duguje instant odgovor. Ali onda uhvatiš sebe kako unaprijed znaš…
-
Survival mode nije snaga — to je alarm koji predugo zvoni
Kada se stvari slegnu Tek sada, s određenim vremenskim odmakom, mogu jasno vidjeti stanje u kojem sam bila. Kako se sve smirilo, stvari su postale vidljivije. Kada se tempo utiša, kada više ne reaguješ automatski na svaki zahtjev, kada tijelo više nije stalno u pokretu — neke stvari postanu vidljive. Ono što je ranije bilo…
-
Ljudi nam daju ono što jesu, ne ono što zaslužujemo
(o kapacitetu, granicama i profesionalnoj transparentnosti) Vozila sam se prema jednoj sasvim običnoj destinaciji, bez posebnog plana da razmišljam o bilo čemu važnom. I baš tada, negdje između poznatih pejzaža i tišine koja prati vožnju, pojavila se jedna nedavna misao — ona o kapacitetima ljudskog davanja i razumijevanja. Kao da je ritam puta otvorio prostor…
-
Ne kontrolišu se riječi — kontroliše se njihovo značenje
Kako funkcioniše kontrola narativa u profesionalnim sistemima Ponekad razgovor koji nosi potpuno neutralan naziv otkrije mnogo više nego što naslov sugeriše. Sastanak je uredno zakazan kroz kalendar. Tema djeluje administrativno. Ton komunikacije ostaje smiren i profesionalan. Riječi su pažljivo birane, a način vođenja razgovora formalno korektan. Sve podsjeća na još jedan rutinski sastanak kakvih u…
Ambitistica 