Postoje dani kada uđeš u prostoriju i nekako odmah zaboraviš ko si. Gledaš druge i čini ti se da svi znaju šta rade. Neko govori bez zastajkivanja, neko izgleda kao da mu ništa ne može poremetiti dan, neko bez problema kaže svoje mišljenje — a ti u sebi vodiš potpuno drugi razgovor. Jesam li ovo dobro rekla? Da li izgledam dovoljno dobro? Hoće li neko primijetiti da nisam sigurna u sebe? I onda, naravno, pokušavaš izgledati samouvjereno dok se istovremeno nadaš da niko neće primijetiti koliko si nesigurna.
Poznajem taj osjećaj. Dugo sam mislila da samopouzdanje znači doći do neke unutrašnje tačke u kojoj više nemaš sumnje. Kao da se jednog jutra probudiš i jednostavno znaš: vrijedim, mogu, dovoljno sam dobra. Ali što sam više razmišljala o tome, sve mi je manje imalo smisla, jer samopouzdanje nije odsustvo sumnje. Samopouzdanje je ono što radiš uprkos njoj. I možda je najvažnija stvar koju sam naučila da: ne postajemo sigurniji u sebe tako što sebi ponavljamo da smo najbolji. Postajemo sigurniji kada sebi iznova dokazujemo da možemo računati na sebe. Zbog toga sam počela obraćati pažnju na sitne stvari.
1. Počela sam čuvati dokaze da mogu
Počela sam zapisivati male uspjehe. Ne one velike, filmske trenutke zbog kojih možeš staviti kvačicu pored „završeno“, nego obične stvari koje bih inače potpuno zanemarila. Poslala sam mail koji sam odlagala. Postavila sam pitanje iako sam se bojala da će zvučati glupo. Završila sam nešto što mi je danima stajalo iznad glave. Odbila sam nešto što mi nije odgovaralo, iako mi je bilo neugodno. Nisam odustala od nečega samo zato što mi tog dana nije išlo.
U početku mi se činilo pomalo smiješnim zapisivati takve stvari. Onda sam shvatila koliko brzo zaboravljamo vlastiti trud. Jedan neuspjeh pamtimo danima. Deset stvari koje smo dobro uradili prođu kao da se nisu ni dogodile. Zato danas imam svoju malu arhivu dokaza. Ne služi mi to kao dokaz da sam savršena, nego da se podsjetim da nisam onoliko nesposobna koliko mi ponekad govori loš dan. Nekada mi ne treba nova motivacija. Treba mi samo podsjetnik na ono što sam već uspjela postići.
2. Naučila sam da briga o izgledu nije isto što i površnost
Ovo mi je trebalo duže da prihvatim. Postoji neka čudna ideja da, ako previše pažnje posvećujemo tome kako izgledamo, automatski postajemo površni. Ne mislim da je tako. Sigurno ne govorim o tome da svoju vrijednost vezujemo za ogledalo već o onom trenutku kada obučeš nešto u čemu se osjećaš kao ti, staviš parfem koji voliš, popraviš frizuru ili dodaš šminku i odjednom se nešto promijeni.
Jer kada se potrudiš oko sebe, šalješ sebi poruku da zaslužuješ pažnju i brigu koju pružaš drugima:
Danas sam vrijedna truda koji ulažem u sebe.
Meni je to sasvim dovoljno. Nekad je to samo odjevni detalj. Nekad miris. Nekad boja ruža. Mali (nazvat ću ih) rituali, ali veliki podsjetnici da nisam samo osoba koja treba završiti još jednu obavezu.
3. Prestala sam komplimente doživljavati kao nešto što treba zadržati za sebe
Nekada bih primijetila da neko izgleda lijepo, da je odlično nešto uradio ili da ima način razmišljanja kojem se divim — i ništa ne bih rekla… „Šta ako bude čudno?“ „Šta ako misli da se ulizujem?“ „Možda nije pravi trenutak.“ A onda sam shvatila koliko je zapravo malo potrebno da nekome uljepšaš dan.
Zato danas kažem. Ako mi se sviđa nečija frizura — kažem. Ako je neko odlično riješio problem — kažem. Ako mi se dopadne nečiji tekst — kažem. Ne očekujem ništa zauzvrat, jednostavno sam naučila da tuđi uspjeh ne umanjuje moj i da ne moramo biti u međusobnom takmičenju da bismo prepoznali i cijenili ono dobro u drugima. Kada smo sigurniji u sebe, lakše se radujemo tuđim uspjesima, bez potrebe da ih upoređujemo sa svojim ili u njima tražimo potvrdu vlastite vrijednosti.
4. Imam par kombinacija na koje uvijek mogu računati
Imam par odjevnih kombinacija za dane kada nemam vremena ni volje razmišljati o tome šta ću obući. To su provjerene opcije u kojima se osjećam ugodno i sigurno, bez potrebe da isprobavam pet različitih kombinacija prije nego što izađem iz kuće. Ponekad je dovoljno sebi olakšati i one sasvim obične odluke, posebno kada nam je glava već puna svega ostalog.
Kada sam pod stresom, kada imam milion stvari u glavi ili kada se jednostavno osjećam kao da bih najradije ostala kod kuće — obučem nešto u čemu već znam kako se osjećam. I odjednom se ne moram baviti još jednom odlukom. Možda zvuči banalno, ali upravo takve jednostavne stvari ponekad prave razliku.
Samopouzdanje se ne gradi samo velikim životnim odlukama. Gradi se i kroz način na koji svakodnevno stvaramo osjećaj stabilnosti oko sebe.
5. Namjerno njegujem dijelove sebe koji nemaju nikakvu „korist“
Ovo mi je možda najvažnije. Pisanje. Čitanje. Kreativnost. Stvari koje radim zato što me zanimaju, a ne zato što će mi neko za njih dati priznanje. Jer vrlo lako počnemo sebe posmatrati kroz funkcije. Zaposlenik. Roditelj. Partner. Kolega. Osoba koja mora završiti ovo, organizovati ono, stići tamo. I onda jednog dana shvatimo da smo postali jako dobri u ispunjavanju uloga, ali smo pomalo zaboravili osobu koja se nalazi iza njih.
Meni baš ti „beskorisni“ dijelovi života vraćaju osjećaj sebe. Podsjećaju me da nisam samo ono što proizvodim. Nisam samo ono što završim. Nisam samo rezultat. Ja sam i ono što me zanima, čemu se radujem, šta stvaram kada niko ne traži ništa od mene. I što više njegujem taj dio sebe, to se sigurnije osjećam i u onim dijelovima života koji jesu zahtijevni.
Danas više ne mislim da je cilj postati osoba koja nikada ne sumnja u sebe. Takva osoba vjerovatno ni ne postoji.
Cilj je postati osoba koja može reći:
„Nisam sigurna šta će se dogoditi, ali vjerujem sebi da ću se snaći.“
Za mene samopouzdanje znači imati dovoljno povjerenja u sebe da kroz život prolaziš mirnije, svjesna svojih kvaliteta i spremna prihvatiti vlastite nesavršenosti. Ono se gradi kroz iskustva, male napretke i trenutke u kojima sebi pokažeš da možeš računati na sebe. Umjesto još jednog motivacionog citata, možda ti upravo to treba — nekoliko vlastitih dokaza da vrijediš, možeš i znaš pronaći svoj put. Jedan po jedan.
Jer na kraju ne postajemo sigurniji u sebe zato što smo konačno povjerovali lijepim riječima o sebi. Postajemo sigurniji kada dovoljno puta vidimo da smo bili tu za sebe.
Pa me zanima — koji je tvoj mali dokaz da možeš računati na sebe?
Možda nešto što si danas uradio/la, a što bi ranije prešao/la preko toga bez razmišljanja. Zapiši ga. Ozbiljno. Nekad je upravo mali napredak početak mnogo veće promjene.
Hvala što čitaš.🤍
Komentariši