Postoje faze u karijeri kada radiš sve “kako treba”, a ipak osjećaš unutrašnju nestabilnost. Nije zbog toga što ne znaš. Nije ni zato što nemaš iskustvo. Nego zato što počinješ sumnjati da li uopšte imaš pravo biti tu gdje jesi.

Taj osjećaj često nazivamo imposter sindromom, ali ono što se iza njega krije mnogo je složenije od puke nesigurnosti.

Prema istraživanjima dr. Pauline Clance i dr. Suzanne Imes, koje su još 1978. prve opisale ovaj fenomen, imposter sindrom se najčešće javlja kod visoko odgovornih, savjesnih i kompetentnih ljudi, naročito u okruženjima gdje su kriteriji nejasni, povratne informacije oskudne, a očekivanja kontradiktorna.

Drugim riječima: problem često nije u osobi, nego u sistemu.

---

Zašto se osjećaj “nisam dovoljno dobar/a” pojačava upravo kod sposobnih ljudi

Novija istraživanja, uključujući radove objavljene u Journal of Behavioral Science i Harvard Business Review, pokazuju nekoliko zajedničkih okidača:

• brze promjene uloga i odgovornosti

• radna okruženja gdje se vrijednost mjeri percepcijom, a ne doprinosom

• kultura u kojoj se glasniji pogrešno doživljavaju kao kompetentniji

• nedostatak psihološke sigurnosti

U takvim uslovima, unutrašnji dijalog se polahko mijenja iz “učim” u “možda varam sistem”.

---

Jedan TED talk…

U jednoj od novijih objava TED-a o imposter sindromu, fokus nije stavljen na “popravi samopouzdanje”, nego na tri mnogo konkretnija aspekta koji dugoročno mijenjaju odnos prema sebi i poslu.

1. Vrijednost nije osjećaj – nego jasnoća

Osjećaj vrijednosti dolazi i prolazi. Jasnoća ostaje.

Istraživanja organizacijskog ponašanja pokazuju da ljudi koji mogu konkretno imenovati svoj doprinos (šta rade, zašto je to važno i kakav problem rješavaju) rjeđe doživljavaju imposter sindrom, čak i u zahtjevnim okruženjima.

Vrijednost nije:

• titula

• godine staža

• potvrda autoriteta

Vrijednost je sposobnost da razumiješ gdje praviš razliku.

Ovo se snažno nadovezuje na moj raniji tekst „12 znakova da si zapravo visok performer (čak i kada sumnjaš u sebe)” — jer visok performans često ide ruku pod ruku sa unutrašnjim preispitivanjem.

2. Asertivnost nije suprotnost smirenosti

Jedna od čestih zabluda je da se za sebe moraš “boriti”. U stvarnosti, najefikasnija asertivnost je tiha, jasna i dosljedna.

Socijalni psiholog Adam Galinsky, čiji se rad često citira u TED sadržajima, naglašava da ljudi koji se jasno izražavaju bez opravdavanja:

• percipiraju se kompetentnijima

• dobijaju više povjerenja

• rjeđe bivaju preispitivani

Imposter sindrom se ne smanjuje kada postaneš glasniji/a. Smanjuje se kada prestaneš umanjivati ono što znaš.

3. Razvoj koji ima težinu umiruje sumnju

Još jedan važan uvid iz istraživanja Susan Colantuono jeste da se mnogi profesionalci zaglave jer previše energije ulažu u “unutrašnji rad”, a premalo u poslovno kritične vještine.

Samopouzdanje bez kompetencije je krhko. Kompetencija bez fokusa je iscrpljujuća.

Kada svjesno radiš na vještinama koje direktno utiču na odluke, rezultate i tok posla, unutrašnja sumnja gubi tlo pod nogama.

---

Ono o čemu se rijetko govori

Imposter sindrom se često pogrešno individualizira. A u stvarnosti je često reakcija zdravog uma na nezdravo okruženje.

Ako si u prostoru gdje:

– se granice stalno pomjeraju

– se doprinos ne prepoznaje

– se odgovornost ne dijeli ravnomjerno,

tvoj osjećaj nesigurnosti nije slabost. To je signal.

---

Zaključak koji rijetko čuješ

Cilj nije “riješiti se” imposter sindroma. Cilj je razumjeti zašto se pojavljuje i šta ti govori o tvom okruženju, ulozi i fazi u kojoj se nalaziš.

Ne moraš postati neko drugi da bi bio/la vrijedan/na. Možda samo trebaš promijeniti prostor u kojem se tvoja vrijednost mjeri. To je korak koji pravi razliku.🤍