Zdrav odnos prema poslu podrazumijeva da uloga koju obavljamo ne proguta ono što jesmo. Da posao bude prostor djelovanja, a ne zamjena za ličnost.
Postoji jedna nelagoda koju je teško odmah imenovati. Nije sukob. Nije ni neslaganje. To je onaj trenutak kada shvatiš da se u razgovoru više ne susreću dvije osobe, nego jedna osoba i nečija funkcija.
Nema dijaloga, samo pozicije. Nema razmjene, samo hijerarhije. I koliko god pokušavaš ostati profesionalna, osjetiš da se ne obraćaš čovjeku — nego tituli koju ta osoba nosi.
Dugo mi je trebalo da shvatim šta me tačno muči u takvim odnosima. Mislila sam da je u pitanju stil komunikacije, karakter, razlika u temperamentu. A onda sam, s vremenom, počela primjećivati obrazac: nekim ljudima posao nije dio identiteta — posao jeste identitet.
Kada posao prestaje biti uloga, a postaje ličnost
Zdrav odnos prema poslu podrazumijeva da uloga koju obavljamo ne proguta ono što jesmo. Da posao bude prostor djelovanja, a ne zamjena za ličnost.
Međutim, postoje ljudi koji izvan svoje funkcije gotovo da ne postoje. Njihova sigurnost, vrijednost i osjećaj kontrole vezani su isključivo za titulu. Bez nje, ostaje praznina.
Takvi ljudi:
– kritiku procesa doživljavaju kao lični napad
– ne podnose pitanja, samo izvršenje
– ne razgovaraju, nego naređuju
– ne vode, nego kontrolišu.
Jer ako se titula dovede u pitanje, dovodi se u pitanje sve.
Ovaj obrazac nije samo lični dojam. U organizacijskoj psihologiji postoji cijelo istraživačko polje koje se bavi work identity — načinom na koji posao i organizacija postaju dio ličnog identiteta. Istraživanja pokazuju da kada se profesionalna uloga previše stopi s osjećajem „ko sam ja“, granica između posla i ličnosti počinje da se briše, što direktno utiče na ponašanje, komunikaciju i način na koji osoba doživljava autoritet.
Kako prepoznati da je granica izbrisana
Ne moraš biti psiholog da bi to osjetila. Tijelo zna prije razuma.
Znakovi su suptilni, ali uporni:
– razgovor se uvijek vraća na poziciju, ovlasti, „ko je iznad koga“
– ljudskost se gubi čim nestane autoritet
– empatija postoji samo prema „jačima“, nikad prema „nižima“
– granice drugih se ne poštuju, jer se doživljavaju kao prijetnja.
U takvom okruženju profesionalnost se zamjenjuje strahom, a radni odnos postaje borba za dominaciju, a ne prostor napretka.
U literaturi se to povezuje s pojmom occupational identity — osjećajem sebe koji ljudi grade kroz profesiju. Kada se identitet svede isključivo na zanimanje ili funkciju, zanemaruju se drugi dijelovi ličnosti: emocionalni, socijalni, etički identitet. Tada svako preispitivanje uloge biva doživljeno kao ugrožavanje ličnog „ja“.
Zašto je to opasno — za sve uključene
Kada titula postane identitet, posao više ne služi čovjeku — čovjek služi poslu. A to nikada ne završi dobro.
Titule su prolazne. Sistemi se mijenjaju. Hijerarhije se ruše.
Ali kada se sve gradi na funkciji, a ne na unutrašnjem osloncu, svaka promjena se doživljava kao prijetnja.
Zato takvi ljudi:
– teško podnose promjene
– guše one koji razmišljaju slobodno
– doživljavaju samostalnost kao neposluh
– autoritet miješaju s moći.
I što je najtužnije — često nisu svjesni koliko su zarobljeni u toj ulozi.
Empirijska istraživanja pokazuju da profesionalni identitet ima direktnu vezu sa emocionalnom dobrobiti zaposlenih. Kada je identitet previše vezan za funkciju, nivo stresa raste, a tolerancija na promjene opada. Drugim riječima: što je identitet uži, to je unutrašnja stabilnost krhkija.
Suprotna strana: identitet koji ne zavisi od funkcije
Postoji i druga strana. Tiha, stabilna, često neupadljiva. To su ljudi koji znaju ko su i kada skinu poslovnu ulogu. Koji ne trebaju titulu da bi bili sigurni u sebe. Koji ne gube dostojanstvo kada nemaju moć.
Takvi ljudi:
– znaju postaviti granice bez agresije
– ne brane poziciju, nego vrijednosti
– vode primjerom, ne strahom
– ne guše druge da bi sačuvali sebe.
I upravo zato često smetaju onima koji žive isključivo kroz funkciju.
Ovaj pogled potvrđuju i teorije karijernog razvoja, poput life-span, life-space modela, koji naglašava da je karijera samo jedna od životnih uloga. Zdrav identitet podrazumijeva ravnotežu između profesionalne, lične i vrijednosne dimenzije života — ne njihovo stapanje u jedno.
Iz iskustva
Na profesionalnom putu, upravo su susreti sa ljudima čiji je identitet bio sveden na titulu pomogli da jasnije vidim vlastite granice. Ne zato što su me povrijedili — nego zato što su me podsjetili kakva ne želim biti.
Shvatila sam da mi posao može uzeti energiju, ali ne i identitet. Da funkcija može prestati, ali da vrijednosti ostaju. I da nijedna titula ne vrijedi gubitka sebe.
Na kraju…
Posao je važan. Ambicija je zdrava.
Ali onog trenutka kada titula postane jedini odgovor na pitanje „ko si“, počinje unutrašnje osiromašenje. Jer titule se skidaju. Institucije se mijenjaju. A jedino što ostaje — jeste čovjek koji stoji iza svega toga.
I pitanje koje vrijedi postaviti sebi je jednostavno: Ko sam ja kada više nemam funkciju iza koje se krijem?
Ambitistica 
Komentariši