Jučer sam na Forbesu pročitala tekst “The 4 Career Myths Holding Young Professionals Back” autora Andyja Molinskog, profesora i savjetnika koji se bavi profesionalnim razvojem mladih ljudi. Tekst me zadržao duže nego što sam planirala. Ne zato što je spektakularan ili bombastičan, nego zato što otvara vidike. Razgrađuje pritisak koji smo normalizovali.

U vremenu u kojem nas savjeti o karijeri prate kao reklame — stalno, agresivno i često kontradiktorno — Molinsky radi nešto što se rijetko može čuti: vraća priču na ljudsku mjeru.

---

Mit 1: Karijere su linearne

Škola → fakultet → prvi posao → napredovanje → “uspjeh”.

Lijepo zvuči. I gotovo nikada ne izgleda tako u praksi.

Većina ljudi skreće, vraća se, mijenja smjer, improvizuje, pa čak i svjesno ide korak unazad. Ne zato što su pogriješili, nego zato što uče. Karijera se češće gradi kao mozaik nego kao stepenice.

Ovo je posebno važno reći naglas u društvu koje svaku promjenu tumači kao nestabilnost, a ne kao rast.

Mit 2: Prvi posao određuje sve

Ovaj mit je tih, ali brutalan. Stvara osjećaj da si “zakasnio” ako prvi izbor nije bio savršen.

Molinsky nudi jednostavniji, zdraviji okvir: prvi posao je istraživanje sebe. Nije presuda. Nije etiketa. Nije konačna odluka. Ovaj mit mi je posebno blizak, jer iskustvo pokazuje da početne pozicije rijetko određuju krajnji domet. Napredovanje se najčešće gradi postepeno — kroz rad, učenje i spremnost da se preuzme odgovornost, a ne kroz brze skokove ili prečice.

To je prostor u kojem učiš:

– sa kakvim ljudima možeš raditi,

– kakvo okruženje te guši, a kakvo otvara,

– koliko strukture ti treba,

– kakav ritam života želiš.

Ako ništa drugo, prvi posao ti daje podatke. A podaci su uvijek bolji od pretpostavki.

Mit 3: Fakultet ti zacrta sudbinu

Jedna od najčešćih zabluda: ako nisi studirao onaj “pravi”, zatvorena su ti vrata.

U praksi, većinu poslodavaca zanima:

– kako razmišljaš,

– kako rješavaš probleme,

– kako učiš,

– koliko si prilagodljiv.

Diploma govori kako si učio, ne gdje moraš završiti. Zato ljudi sa društvenih studija završavaju u tehnologiji, psiholozi u biznisu, inženjeri u savjetovanju. Vještine su prenosive. Znatiželja još više.

Mit 4: Moraš znati svoje “zašto”

Ovo je možda i najopasniji mit.

Ideja da moraš imati kristalno jasan životni smisao prije nego što kreneš stvara paralizu. Posebno u dvadesetima, kada se još upoznaješ.

Stvarnost je obrnuta: “zašto” se često otkriva kroz djelovanje, rad, a ne kroz duboko razmišljanje u tišini. Smisao se gradi u pokretu, ne sjedeći.

---

Šta umjesto toga?

Ako bih morala sažeti poruku teksta u jednu rečenicu, to bila bi ova:

uspješne karijere se grade znatiželjom, eksperimentisanjem i spremnošću da iskoristiš priliku kad se pojavi.

Ne iscrpljujućim pokušajem da unaprijed isplaniraš svaki korak. Ne čekanjem idealnog trenutka. Ne poređenjem sa tuđim putevima.

Prvi posao ne mora biti posao snova. Vrlo vjerovatno i neće. I to je sasvim normalno — ako ga koristiš kao “laboratorij”, a ne kao zatvor.

S ovim pristupom se u potpunosti slažem, jer sam uvjerena da smo gotovo svi, u manjoj ili većoj mjeri, prošli — ili još prolazimo — upravo ove faze profesionalnog razvoja. Zbunjenost, pritisak da “ne pogriješimo”, potreba da odmah znamo ko smo i gdje idemo, nisu izuzetak nego pravilo. Razlika je samo u tome koliko otvoreno o tome govorimo.

---

Prostor za refleksiju

Ono što mi je u ovom tekstu bilo najvažnije jeste osjećaj unutrašnje slobode. Dozvola sebi da ne znaš. Da se predomisliš. Da ne staneš u uredno ispisan scenario kakav svi očekuju.

Karijera nije test koji se polaže jednom. To je proces u kojem se stalno prilagođavaš — u odnosu na sebe, svoje vrijednosti i život koji želiš živjeti, ne samo posao koji želiš imati.

Ako te trenutno muči osjećaj da kasniš, da griješiš ili da “nisi tamo gdje trebaš biti” — možda si zapravo tačno tamo gdje trebaš učiti.

I u ovom trenutku, to je ono što ti treba.🤍