(10 podsjetnika koji su me pogodili tačno tamo gdje sam trenutno)
Skrolala sam Instagram i naišla na objavu — 10 jednostavnih crteža koji nisu izgledali ni moćno ni “mind-blowing”, ali su u meni otvorili ono neizgovoreno. Nisu mi ponudili rješenja. Samo su me podsjetili na ono što već znam, ali zaboravim kad prebrzo živim.
I evo šta sam shvatila dok sam ih gledala. Ne odjednom, već sloj po sloj.
1. Znanje bez iskustva ne vodi nigdje.
Nije dovoljno da nešto “znam”. To sam shvatila kad sam počela sumnjati u sebe iako sam pročitala mnogo knjiga. Teorija te ne mijenja — ono što te mijenja su pokušaji, promašaji, stid, i da – greške koje bole. I koje te oblikuju.
2. Ljepota nije u tome da izdržiš, nego da prepoznaš kad više ne treba.
Dugo sam se ponosila time što “mogu sve” i što guram i kad ne mogu. Sad shvatam: to nije snaga. Snaga je znati kad stati. Kad usporiti. Kad ne čekati da sagoriš da bi sebi dao dozvolu da odmoriš.
3. Tvoj trag se vidi i kad ti to ne znaš.
Ovo me zaboljelo onako tiho. Koliko puta sam prolazila kroz dane ne misleći koliko moje ponašanje ostavlja utisak na nekog drugog — na dijete, na partnera, na stranca? Svaka interakcija nešto ostavi. A to nešto biramo mi.
4. Nered u glavi se ne rješava šutnjom.
Ono što se prešuti — ostaje. Gomila se. I onda se jednom izlije, ne tamo gdje treba, nego gdje pukne. Svaki put kad sam sebi dozvolila da kažem naglas šta osjećam, kao da se prostor u meni raščistio. I više nije djelovalo tako haotično.
5. Neuspjeh nije kraj. On je najčešće predvorje uspjeha.
Postoji jedan trenutak koji sve mijenja – onaj kada odlučiš pokušati još jednom. Ništa drugo. Samo još jednom. Nema garancije, ali često baš tada dođe ono što tražiš.
6. Misli postaju tiše kad ih vidiš na papiru.
Iako dugo nisam pisala, oduvijek sam imala potrebu da se izražavam pismeno. Teško mi je to išlo — misli su mi bile rasute, nepovezane, kao da ih je bilo previše odjednom. Ali kad uzmem olovku i sve pretočim na papir, stvari se nekako poslože. Ne postanu savršene, ali barem više nisu zgužvane u haotičnu loptu u mojoj glavi.
7. Pauza nije slabost. To je strategija.
Raditi bez pauze ne znači da si vrijedan. Znači da si zaboravio da tvoje vrijednosti zavise i od tvoje prisutnosti. Od tvog fokusa. A pauza je često jedini način da se resetuješ i vratiš sebi.
8. Mjera našeg napretka nije ono što još nismo postigli, nego koliko smo se promijenili.
Kada stalno podižeš ljestvicu, ne vidiš koliko si već narastao. Zato ponekad ne trebaš novi cilj. Trebaš pogled unazad i priznanje: vidi gdje si bio, a gdje si sada.
9. Savršenstvo ne postoji – ali trud da se pojaviš, to je već dovoljno.
Previše sam puta čekala da nešto bude “spremno” prije nego što izađem sa tim. A zapravo, ništa nije spremno kad čekaš idealan trenutak. Moraš prvo da se pojaviš. Da stvoriš. Da dopustiš sebi da budeš nesavršen.
10. Rasti znači često padati i stalno birati da ustaneš.
Nema urednog rasta. Ne postoji grafikon koji ide savršeno prema gore. Postoje dani kad nazaduješ, kad sumnjaš, kad bi najradije nestao. Ali baš tada, kad ostaneš, kad istraješ – tu se dogodi ono što zovemo snaga.
Ovih deset poruka nisu lekcije koje sam tek sada naučila. One su više kao ogledalo. Pokazale su mi gdje sam, bez da me osuđuju. I podsjetile da život nije sprint, nego disanje.
Ako si u nekoj fazi gdje se pitaš “šta radim” ili “kuda idem” – možda ti ovo dođe kao potvrda da je sasvim uredu. Da si već dovoljno. Da radiš najbolje što znaš.
A to — to je već puno.
Šta ti najviše odzvanja?
Podijeli ako osjetiš da bi nekome baš sada ovo trebalo.
Hvala što si tu 🤍
Ambitistica 
Komentariši